Finding The Neverland - predgovor

Tražeći djetinjstvo

Je li Iva Šimunović slikarica, kiparica, modna dizajnerica ili stilistica? Iva je sve to pa i više. Odnosno sve ono što poželi u određenom stvaralačkom periodu ili stvaralačkom zanosu biti. Vlastito umjetničko izražavanje ne ograničava na tek jednu likovnu ili umjetničku granu već područje svojeg interesa usmjerava prema svim granama koje joj mogu ponajbolje (po)služiti kako bi izrazila mnogobrojne ideje koje se rađaju u njenom duhu.

Iva je, jednostavno, umjetnica. Važno je naglasiti, svestrana umjetnica. Dokazuje to i svojim novim projektom, izložbom slika ulja na platnu “Finding the Neverland”. Kada se govori o njezinom stvaralaštvu smatram da upravo riječ projekt najbolje oslikava njezin pristup umjetnosti i umjetničkom stvaranju.
Projekt u smislu naglašavanja kako njezino slikarstvo nema ništa zajedničko s klasičnim ili tradicionalnim pristupom umjetnosti. Aktivno promišlja o temi ciklusa, o pristupu, realizaciji projekta itd. Klasična je tek u odabiru tehnike ali ono što je u današnjem vremenu važnije od tek pukog površnog promatranja gotove slike je ono što je oku skriveno. Riječ je o koncepciji, onoj priči koja se skriva ispod površinske epiderme. Upravo taj skriveni element je ono što prizore na slici odvaja od puke prezentacije realne stvarnosti. Njezin predložak nije u našoj opipljivoj okolini, njezin predložak je u njezinom duhu, transformiran i pretočen u niz slika koje zajedno imaju neko značenje.
 
Tridesetak slika ovog ciklusa izrazito su autobiografskog karaktera a samim time i intimne prirode. Slikarica je inspiraciju pronašla u vlastitom sjećanju, u nekom prošlom vremenu, u nekom drugom životu, u nekom drugom svijetu. To je onaj Neverland. Motivi pojedinačnih slika teško bi se mogli staviti pod zajednički nazivnik. Iva zapravo slika na način kako je i što slikala ranije. Jedina poveznica ciklusa je vraćanje u prošlost i traženje svojeg Neverlanda. Slike su sjećanja ili simboli neke životne faze. Time je krenula u avanturu razotkrivanja vlastitog ja, u otkrivanje vlastite prošlosti, zapravo svojeg djetinjstva.
Sve slike ciklusa istog su formata i poredane na način da podsjećaju na film kojeg gledamo (vrtimo) unatrag, od kraja prema početku. Apstraktne slike prezentiraju svijet u kojem se slikarica nalazi danas, dalje slike postaju sve više figurativnije a one na kraju slikane su u dječjoj šabloniziranoj maniri. Promatrač može pomisliti kako ih je naslikalo neko dijete. To je točno koliko i krivo! Točno utoliko jer ih i je slikalo dijete i to ono dijete na koje često zaboravljamo a koje čuči u svakom od nas. Slike su dakle simulacija dječjeg slikarstva a takav postupak odlično korespondira s postmodernim vremenom (i umjetnošću) u kojem živimo.

Gledatelj je u cijelu priču aktivno uključen, on nije tek pasivni promatrač nego i sam nakon gledanja počinje razmišljati o svojoj infantilnoj strani i vrtjeti «film u glavi» sve dok ne dođe do slika iz djetinjstva.
Ovim ciklusom slika Iva je pokazala kako zna što želi od umjetnosti i kako to postići. Koncepcijom svojeg slikarskog rada dala je na znanje kako je ona umjetnica sadašnjeg vremena te kako se nimalo ne želi pokoravati tržišnim zahtjevima. To je onaj smjer u kojem se i dalje treba kretati.
I na kraju (koji je i neki novi početak), možemo se zapitati je li Iva Šimunović pronašla svoj Neverland?
Odgovor na to pitanje ostaje skriven. Možda i jest a možda i nije!
        
Maja Burger
Zagreb, 23. studeni 2005.